●Vaše razvojne godine poklapaju se s dva tragična razdoblja: diktaturom Fulhensija Batiste i Drugim svetskim ratom…
– Sve je to nesumnjivo uticalo na moje obrazovanje i razvoj, a naročito na nastajanje i razvoj političkih i revolucionarnih snaga jer su krajem tridesetih počeli da nastaju i čuveni „narodni frontovi”. Ali ne bih sada o tome.
● Kako je teklo obrazovanje kod učiteljice?
– Mene ničemu nijesu učili, nijesu mi održali nijedan jedini čas. Nijesu me poslali ni u kakvu školu. Samo sam sjedio tamo. U toj kući nije bilo ni radija. Jedino što sam slušao bio je klavir: do, re, mi, fa, sol, la, si, do. Možete li da zamislite da svakoga dana po nekoliko sati slušate taj klavir? Pravo je čudo što nijesam postao muzičar. Učiteljičina sestra, pijanistkinja, trebalo je da mi drži časove po programu za prvake, a nije održala nijedan jedini čas. Bože, ako počnem o tome, nikada neću završiti. Ako hoćete, to ću Vam kasnije ispričati, ispričaću Vam i kako sam potpuno sam naučio da sabiram, množim, oduzimam i dijelim, zahvaljujući koricama školskih svezaka, onih crvenih, s tablicama sabiranja, oduzimanja, množenja i dijeljenja na poleđini. Sjeo bih sam, napamet učio te tablice i to je bilo sve jer ni to mi nijesu pokazali. Moja nastava svodila se na učenje tablica s korica jedne sveske. Činjenica je da sam tamo protraćio više od dve godine.
●Bili ste tako mali, sigurno Vam je nedostajala porodica?
– Jednostavno su me poslali tamo gdje bezmalo ništa nijesam na učio a pretrpio sam silne nevolje. Čak sam i glad trpio i ne znajući da je glad. Nevjerovatno. Dogodile su se neke vrlo ozbiljne stvari. Tamo je došlo do prve pobune, vrlo rano, recimo da sam u to vrijeme imao osam godina. Tada sam već išao u školu, te se ta priča odvijala na dva nivoa.
●Zar niste, zbog takvog iskustva, prestali da volite svoje roditelje?
– Ne, volio sam ih, u najmanju ruku sam ih poštovao, i oca i majku. Više sam volio majku, logično, s majkom se razvija prisniji odnos.
●Iako su vas poslali u internat u Santjago kod te učiteljice? U internat?
– Ne, to nije bio internat. To je bilo izgnanstvo, gladovanje, brkanje gladi s apetitom!
● Koga ste za to krivili?
– Istini za volju, nijesam mogao da krivim roditelje, niti bilo koga drugog. U stvari, isprva nijesam ni znao što se događa. Nijesam mogao da dokučim i procijenim šta se zbiva. Bio sam srećan u Biranu a onda su me, odjednom, poslali daleko od porodice, od kuće, od sela koje sam toliko volio. I gdje su se ljudi koji mi nijesu bili bliski nepravedno ponašali prema meni.
● Ako je bilo tako jezivo, kako to da je i Vaš stariji brat Ramon došao u tu kuću?
– Ramon je jednog dana došao u Santjago, ne sjećam se zašto, donijevši sa sobom jednu od onih kožnih vrećica za kovanice, u kojoj je imao nekoliko peseta u novčićima od po dvadeset sentavosa, nekoliko reala u kovanicama od deset sentavosa i nekoliko kovanica od pet i jednog sentavosa. Tada je sladoled koštao jedan sentavos, kao i jedan slatkiš od kokosa i smeđeg šećera. Zavidio sam dječacima u susedstvu – djeca su prilično okrenuta sebi – jer su, iako siromašni, uvijek imali jedan, dva ili tri sentavosa. Mene su, pak, moji staratelji vaspitavali u francuskom duhu, te su mi objasnili da je prositi vrlo nepristojno. Djeca su znala da moram da se držim tog pravila, i kada se bilo ko od njih pojavio sa sladoledom ili poslasticom od kokosa, kad bih im malo tražio, otrčali bi da me tužakaju učiteljici ili njenoj sestri. Sjećam se da sam jednog dana od učiteljičine sestre, koja je, istini za volju, bila dobar čovjek, ali vrlo siromašna, tražio jedan sentavos. Nikada neću zaboraviti kako me je, uznemirivši se, odbila, vičući: „Već sam ti pozajmila 82 sentavosa”. To je bilo tačno i više ni sentavosa od nje nijesam dobio, niti sam ikada više tražio. Kada je nekoliko mjeseci kasnije Ramon ponovo došao da nas posjeti, sa svim onim blagom u vrećici, pomislio sam kako je to prava sreća – već sam vidio sve te sentavose pretvorene u slatkiše od kokosa i sladoled – te sam ga nagovorio da ostane. No, time se siromaštvo samo povećalo, jer smo ono iz kantice morali da dijelimo s još jednim ustima. Kasnije sam shvatio šta se događa, otprilike godinu dana kasnije, kad su moji roditelji to otkrili.
(NASTAVIĆE SE)
Biografija u sto sati razgovora
U najdetaljnijem i najcjelovitijem intervjuu koji je pred kraj života Kastro dao Ignasiu Ramonu govorio je o svom porijeklu i školovanju, o početnim neuspjesima revolucije, prijateljstvu sa Če Gevarom i konačnoj pobjedi nad diktatorom Batistom; O kubanskom viđenju događaja u Zalivu svinja, o svojim odnosima s desetoricom američkih predsjednika, od Ajzenhauera do Džordža Buša. Na osnovu više od sto sati razgovora, autor je zabilježio uzbudljivu biografiju Fidela Kastra, jednog od poslednjih velikih državnika i istinskih revolucionara, čovjeka koji je više od pedeset godina vodio svoju zemlju i narod u nemogućim uslovima surovih sankcija.